Kažu da je ponekad najglasnija ona tišina koja dolazi iznutra. Tišina prešućenih NE: onih koje smo trebali izgovoriti da bismo zaštitili sebe, svoje granice i ono što jesmo. A svako prešutno odobravanje, svaki izostanak toga “ne” bila je tiha izdaja nas samih.
Tijelo je pametno. On pamti sve one trenutke kada smo dozvolili da nas pregaze, kada smo se prilagodili tuđim željama na račun vlastitih potreba. Pamti svaki stisak zuba, svaki pritisak u grudima dok smo se trudili biti ono što se od nas očekivalo, a ne ono što jesmo. I kad god smo prešutjeli, tijelo je govorilo umjesto nas: kroz bol, kroz iscrpljenost, nesanicu, ali i mnoge bolesti.
Kada ne znate reći NE, gubite jasnoću svoga DA. Postajete zarobljenik očekivanja drugih gdje se pritom udaljavate od vlastitih potreba i vrijednosti.
Kada sam krenula na psihoterapiju pokušala sam se sjetiti svih onih trenutaka kada sam prešutjela svoje NE. U početku to su bila mala odricanja koja su činila drugima ugodu, ali se sa svakim danom i svakim neizgovorenim NE nakupljalo sve više. Svako prešućeno NE odražavalo se na mome tijelu ušavši u stanicu svakog mog bića, a da ja toga nisam bila svjesna. Tijelo je progovorilo, ali to nije bilo kroz riječi. Ono je progovorilo u bolovima koji nisu prolazili, u umoru koji nije nestajao, u emocionalnoj iscrpljenosti… Tada nisam bila svjesna da svaka moja neizgovorena riječ, svako ignoriranje vlastitih potreba, podleganje tuđim željama na prvom mjestu biti će cijena koja me je na kraju koštala mnogo toga. Mira koji je mogao biti sačuvan, energije koju sam trošila na ispunjavanje tuđih potreba, a u konačnici zdravlja. Trebalo mi je puno vremena da shvatim da sva moja prešućena NE nisu bili znak slabosti, već rana koje su tražile iscjeljenje. Naučila sam na teži način da ako ne znam reći NE prema vanjskom svijetu, teško ću moći reći DA sebi.
Danas znam da zdravlje počinje s granicama i s jednom, ali moćnom riječi NE.
