Koliko puta ste se dali do kraja? Koliko puta ste bili tu za druge, bez obzira na to koliko ste bili iscrpljeni, ranjeni, prazni? Koliko puta ste odgodili vlastite potrebe, vlastitu sreću i vlastiti život samo da bi netko drugi bio zadovoljan? Naučili su vas da je ljubav žrtva. Da je vaša vrijednost u tome koliko dajete, koliko se trudite i koliko možete podnijeti. Da je vaša uloga popunjavati tuđe praznine, liječiti tuđe rane, biti utočište čak i onima koji vas samo troše. Ali nitko vas nije naučio da je to put u vlastito uništenje. Davanje bez granica nije ljubav već je tiho odumiranje.
Svaki put kada sebe stavite na posljednje mjesto učite svijet da vas tamo i ostavi. Svaki put kada kažete “da” dok vaša duša vrišti “ne”, gasite dio sebe. Svaki put kada prešutite svoju bol da biste zaštitili nečiju udobnost umanjujete vlastitu vrijednost. I možda to ne vidite odmah. Možda mislite da je to snaga, da je to plemenitost. Ali onda dođe umor. Dođe ogorčenost. Dođe osjećaj da vas nitko ne vidi, ne cijeni, ne uzvraća ono što dajete. I nije problem u svijetu. Problem je u tome što ste vi sebe naučili da možete biti svima sve, a sebi ništa. Ali što ostane kada se potpuno potrošite? Ljudi kojima ste dali sve, nastavit će uzimati. Oni koji su vas navikli da ste uvijek tu, neće se pitati što vama treba. Jer ste ih naučili da ne morate ništa da je dovoljno što postojite da biste davali.Ali što je s vama? Što je s vašim željama, snovima, glasom? Što je s onim što vi trebate, onim što vas ispunjava, onim što vas čini živima? Vaše zdravlje plaća cijenu vaše nevidljivosti. Neprestano ugađanje drugima i zanemarivanje vlastitih potreba ne ostavlja posljedice samo na emocijama: ono razara i vaše tijelo. Kronični stres, nesanica, iscrpljenost, hormonalna neravnoteža i oslabljeni imunitet postaju vaša svakodnevica. Kada se godinama dajete svima osim sebi, tijelo šalje signale upozorenja sve dok ne bude prekasno.