Istina uvijek pronađe put do površine, a kada je predugo potiskujemo tijelo progovori umjesto nas. Često je ne prepoznajemo jer prvo dolazi tiho i neprimjetno, obično u obliku umora koje ne možemo objasniti ili lupanja srca snažnije nego što bi trebalo. Ne prepoznajemo je sve dok nas ne stisne do same srži. Kada osjetimo kako nas stiska nešto dublje od fizičkog bola, nešto što nije moguće iscijeliti tabletama, zaboraviti ili odgoditi.
Prvo nas počne gušiti štitnjača, onda nas stisnu neizgovorene riječi, nepostavljena pitanja, svi oni trenuci u kojima nismo smjeli reći ono što mislimo i učiniti ono što osjećamo. I tako kreću pretrage, razno razne koje nam ne daju prave odgovore već nas još dublje uvode u misterij. Dok konačno ne završimo na kardiologiji, neurologiji, imunologiji, onkologiji itd.
Teško je uopće u tim trenutcima zamisliti da bolesti mogu nastati od svega neizrečenog, od svih onih trenutaka kada smo mislili da je lakše šutjeti nego govoriti, lakše trpjeti nego stati. Od osjećaja koje nismo smjeli osjetiti, od ljudi koji su nas oblikovali. I tada shvatimo da je naše tijelo odraz svega što smo godinama gutali od svih onih laži, pogrešnih izbora kao i ušutkanih bolnih istina.
Znam jer sam i sama prošla kroz sve to. Živjela sam u prisutnosti čije su riječi i postupci svakodnevno narušavali moj mir, a da ja nisam bila svjesna koliku veliku cijenu plaća moje tijelo za to. I tako jedna po jedna bolest pojavljivale su se kao lančana reakcija. Što sam dulje bila u tome i uz sve to još spašavala i udovoljavala drugima bolesti su sve više napredovala. U početku nisam razumjela što mi se događa jer sam mislila da se dovoljno brinem o sebi što od prehrane što od aktivnosti. Tada nisam bila svjesna da se zdravlje ne čuva samo zdravom prehranom već se čuva ljudima koje puštam u svoj svijet. I onda je moje tijelo reklo: DOSTA JE! Problem je u svemu što si dopuštala.
